Sjećam se da sam plakala dok sam grlila svakog pojedinog učenika da bih im zahvalila na našoj zajedničkoj godini.

Danas ću izgrliti što više svojih učenika sedmog razreda. Zahvalit ću im na godini ispunjenoj smijehom, izazovima, ljubavlju, osobnim i akademskim rastom. Poučavanje je daleko najbolji način na koji mogu iskoristiti svoje profesionalno vrijeme. Kad se osvrnem na svojih deset godina u ovoj profesiji, odmah se prisjetim svih stvari koje sam naučila.

Prisjetim se osobnog rasta i toga kako i dalje rastem kao osoba.  

Međutim, deset godina u ovoj profesiji naučilo me mnogo o tome što znači biti učitelj. Što znači ustati svakog jutra i raditi ovaj posao. Ne samo zbog toga što morate, već zbog toga što možete.

Kao i uvijek, djeca koju sam imala privilegij poučavati naučila su me najveće lekcije – one koje su me učinile osobom kakva sam danas.

MOJI SU ME UČENICI NAUČILI:

da se ne svodi sve na mene. Da bi potrebe učenika uvijek trebale biti moj fokus. Da svaka promjena počinje s učenicima. Da se moje pretpostavke, iako su katkad točne, nikad neće sasvim poklapati s onime što mi učenici zaista govore. Da njihovi savjeti imaju moć promijeniti naše poučavanje nabolje.

…međutim, katkad se zaista sve svodi na mene. Katkad sam ja razlog zbog kojeg neko dijete mrzi školu. Katkad moje odluke, čak i ako su donesene s najboljim namjerama, mogu naštetiti nekom učeniku. Moj je posao pobrinuti se da ja to znam. Da budem svjesna goleme moći koju mi kao učitelji imamo nad budućnošću djece koju poučavamo. Da postavim sama sebi teška pitanja koja će mi pomoći da rastem i stvaram iskustvo koje funkcionira za svako dijete u najvećem mogućem stupnju.

MOJI SU ME UČENICI NAUČILI:

da osmijeh uvijek znači više od dobro isplanirane lekcije. Da je moj stav po pitanju djece koju poučavam puki izbor. Da jedan osmijeh, pozdrav, nježnost ili izjava ljubavi može značiti mnogo. Čak i za one najproblematičnije.

…međutim katkad dobro isplanirana lekcija može značiti sve. Kad učenici planiraju lekcije s nama, kad nam nude svoje ideje, kad ulažu svoju energiju, mi smo već postigli više nego što bismo mogli postići bez njihove pomoći. Da lekcije trebaju uzeti u obzir njihove interese, važnost za stvarni svijet i biti izazovne. Da svako dijete zaslužuje drugu priliku.

Da oni koji pružaju najveći otpor ostavljaju najdublji trag u nama. Da su često ona djeca koja ne vide nikakvu vrijednost u školi ni u vama ista ona djeca za koju ćete se najjače boriti. Da nije vaš posao spasiti ih od njihovih života, njih samih ili njihovih okolnosti, već da ste ovdje da biste ih voljeli, ponudili načine koji će im pomoći da lakše pronađu svoj put te da ih podsjetite na to koliko vrijede.

…međutim, katkad oni ne žele da budete na njihovoj strani. I to je u redu. Možemo se pokušati povezati sa svakim djetetom koje poučavamo, znajući da smo za neke upravo mi možda tip učitelja kojeg oni ne žele. Najveći dar koji im možemo ponuditi, uz to da ne odustanemo od njih, jest da im pomognemo da stvore odnose s drugima. Da im pomognemo da pronađu nekoga s kime se mogu povezati, kako bismo im dali do znanja da nisu sami.

Pernille Ripp učiteljica, autorica i osnivačica pokreta Global Read Aloud 

……………………………………….

MOJI SU ME UČENICI NAUČILI:

da ne znam baš sve. Što više poučavam, tim više shvaćam koliko malo znam. Prije deset godina nisam razmišljala o svom privilegiju. Nisam razmišljala o tome kako marginalizacija može naštetiti djeci koju poučavam. Ili o tome koliko je neravnopravan naš školski sustav. Ili koliko je oskudna naša školska knjižnica. Međutim, više nisam ta osoba i nastavit ću rasti. Nastavit ću priznavati svoje pogreške i ispričavati se zbog toga te se koristiti moći koju imam da bih se borila za druge i s drugima.

…međutim, znam neke stvari. Znam da je ljubav važna. Da su istraživanja važna. Da su uvjerenja važna. Da biti jedini zagovaratelj promjene katkad može biti zastrašujuće, ali nužno. Da najbolje rastemo kroz ljubaznost i obazrivost, ali katkad to nije dovoljno da promijeni status quo. Da ono u što vjerujemo izravno utječe na to kako poučavamo, ali naš najveći posao nije učenicima prenijeti svoje mišljenje, već dati im prostora da razviju vlastito. Da je svaki dan tijekom kojeg mogu raditi s djecom bolji dan. Da postoji nada. Da ova nova generacija djece koju odgajamo mijenja svijet. Da bih radije bila dio borbe nego stajala sa strane.

Postala sam učiteljica zbog toga što sam željela mijenjati živote. Željela sam stvoriti učionicu u kojoj se svako dijete osjeća sigurno i voljeno. Ne znam jesam li uspjela u tome, ali znam da me poučavanje promijenilo. Znam da ne bih bila osoba koja jesam bez utjecaja ove nevjerojatne djece koju sam poučavala i koja su poučavala mene.

Ušla sam u ovu profesiju da bih nešto promijenila, ali na kraju su djeca promijenila mene.

……………………

NAPOMENA

• Pernille Ripp učiteljica je sedmog razreda, autorica i osnivačica pokreta Global Read Aloud (www.theglobalreadaloud.com) – inicijative koja promiče pismenost i koja je povezala više od dva milijuna učenika od 2010. upotrebom tehnologije. Također, autorica je popularne knjige „Passionate Learners: Giving Our Classrooms Back to Our Students” te redovito objavljuje na svome blogu.
• Izvor: pernillesripp.com